disperzija (lat. dispersio: rasap, raspršenje, rasipanje).
1. U fizici, razlaganje složene (npr. bijele) svjetlosti na boje, koje nastaje prilikom refrakcije, ogiba, totalne refleksije i dr. Zračenje veće valne duljine (npr. crveno) prolaskom kroz optičku prizmu lomi se slabije, tj. pod manjim kutom, od onog s kraćom valnom duljinom (npr. ljubičasto), jer je indeks loma obrnuto razmjeran valnoj duljini. (→ abbeov broj; optika).
2. U kemiji, raspršenje čestica jedne tvari u drugoj, dvofazni sustav koji se sastoji od vrlo sitnih čestica jedne faze (disperzna faza) fino raspršenih u drugoj, kontinuiranoj fazi (disperzno sredstvo). Prema veličini čestica disperzne faze razlikuju se grube, koloidne i molekularne disperzije. Moguće su disperzije čvrstih čestica u plinu (aerosol, npr. prašina, dim), u kapljevini (suspenzija, otopina) i u krutini (npr. čestice čađe u gumi); disperzija kapljevine u plinu (aerosol, npr. magla) i u kapljevini (emulzija, npr. mlijeko); disperzija plina u kapljevini (pjena) i u krutini (tzv. čvrsta pjena, npr. pjenasti polistiren).
3. U matematici, u teoriji vjerojatnosti i teoriji pogrešaka disperzija slučajne veličine (znak s²), veličina koja brojčano opisuje varijabilnost (raspršenje) podataka, definirana kao srednja vrijednosti slučajne veličine od njezine srednje vrijednosti (matematičkoga očekivanja):
s² = 1/(n – 1) ∑ (xi – x)², gdje su x1, x2, … xn pojedini elementi skupa koji sadrži je n elemenata. (→ standardna devijacija; varijanca).